Dok plovimo morem, srećemo druge kruzere i mislim, kako li je njima tamo…

Razmišljam, kako li je ljudima što rade… Da li uspevaju da osete trenutak svega ovoga, ili je trka za novcem i nagon preživljavanja, ipak odlučujući.

Gledam i posmatram, kako ljudi prolaze, nose svoje priče i živote i niko o nikome ništa ne zna i tako će ostati do kraja.. Mravinjak ljudi i njihovih života plove egzotikom. Putniku se svaki dan računa bakšiš 5-6 eura ili dolara, koji vam se naplaćuje pri samom napuštanju kruzera. Kupljeni osmesi posade i egzotike, ali to je kapitalizam, sistem sveta.

Nego, okrenimo se putovanju i novom ostrvu. O njemu smo čuli kao ostrvu bez poreza, gde se otvaraju računi i firme i čuvaju neke crne pare…

Pa da li i mi da otvorimo.. Šalim se. Gde bi bilo sedište, a ko će biti knjigovodja.  Ma, manite me se….

I tako razmišljam šta nas tamo čeka, koja vrsta egzotike… I nikad iščekivanje ne bude kao doživljaj ostvarenog. Sve polako je rutina, doručak, posada, priprema, peškiri, šeširi, doktori, šta nas čeka.

Približavamo se novoj avanturi. Sirenom kruzer obaveštava putnike da se pripreme za iskrcavanje. Sve je organizovano, čista rutina… Most, silazimo, iskrcavamo se.

Glava je gore, kako je, šta je ovde tako posebno, znatiželjno telo žuri da prvo vidi…

Na obali nas čekaju obični ljudi, rade…

Pesak, bele boje. Prodaje se voće, povrće, riba. Kakvi komadi, nikad viđene ribe.

Šta ćemo danas? Posmatramo reklame, da vidimo šta ostrvo nudi. Idemo se voziti karipskim morem, plivati sa ražama. Straha nema, samo adrenalin, da li ćemo sve videti, osetiti, doživeti.

Ukrcavamo se na katamaran, koji nas vodi na posebno mesto Kajmanskog ostrva.

Vile, vauuu, u samom moru, koliko li ova košta?

Plovimo dalje, a more nestvarno, neopisivo plavo, sivo, teget, zeleno. Ja otečena od sunca, prepečena, kao nikada do sad. Da li je alergija ili baksuz, da ne budu normalne slike. Nego bolje ja, nego neko drugi od naše divne družine.

Jedni su na pramcu, drugi na palubi, a ja uvijena maramom, sada se štitim od sunca.

 Stižemo na pola nekog mora, gde je plićak.

Naši vodiči su prezgodni, svaki mišić im se vidi. Da li je i ovde lepo se roditi i biti ovako mršav i zgodan. Oni hrane raže, kako nas ne bi slučajno pojele.

 Šalim se, ali ih stvarno prvo hrane.  Momci sa broda uzimaju raže u ruke, svi ih milujemo, ljubimo, plivaju po nama. Nema straha, samo osmesi, sreća, uzbudjenje. Jedna prelepa energija oseća se svuda. Uzimamo maske i ronimo. Školjke, ribe, more, sve je neponovljivo i nezaboravno. Vetar duva, sunce, neosetno prži, a žagor ljudske sreće je svuda. Puni slika, video zapisa, penjemo se na katamaran. Ćutimo i proživljavamo doživljenu avanturu. Radost tišine, sunce, more i zvuk vode u dodiru sa katamaranom se samo čuje. Vraćamo se na ostrvo i lokalni bar na plaži. Ispijamo koktele i pričamo kakav je ovde život. Koliko košta stan, koje su plate i u krug.

Upoznali smo malo i osetili ovo ostrvo. Svi ćutimo u mislima i krećemo sa putanjom već određenom…

Ulazimo u rutinu i plolazimo most, skener i kruzer je opet tu… Trubi… Svi smo tu na broju.

 Bože, šta li se desi ako neko kasni i ne ukrca se. Ne znamo, nije se još desilo.

 Veče počinje, kupanje, večera i toalete. Gde ćemo posle, diskoteka, ples ili ipak krevet. Sutra je Meksiko. Do sledeće nedelje, uživajte…

4