Da li raj postoji?

Ako se pitate da li raj postoji, rekla bih da da, ovde na Maldivima.

Pesak beo, more božanstveno. Ceo prizor je vauuu, ostavlja bez daha.

Nebo, more, zvuk talasa i ja. Nestvarno je. Živim i delim sa vama prisutnost trenutka, sreće, ispunjenosti, radosti, idiličnosti…Sve vas volim i delim sa vama ove osećaje. Ljubav, sreću i iskustvo uvek treba podeliti.

Priroda je najlepša, a dodir božanstven…

Prvi put pišem odmah posle dodira. Pesak i moje stopalo, more, sunce i ja jedno, spojeni trenutkom mog odmora, lepotom uživanja.

Dišem duboko, izdišem još duže, dok trenutak traje…

Jutro, svako je posebno. Fotografišem sunce, nebo, more, iznova i iznova, dok talasi ne daju jutru da ćuti. Dišem duboko i želim sve da osetim, zagrlim, zapamtim…

Ponesem parče, trag raja sa ostrva.

Nemoguće je…

Spustim pogled, pa iznova. Ali želim, kao razmaženo derište, kao bogataš, da ponesem nešto kući.

Ne, ne, sve ostaje ipak samo ovde.

Ispuni srce i dušu, nahrani oči, piši. Večnost ne postoji. Udahni jutro, sunce, zadrži pogled, budi deo raja…

Trenutak i duže, parče prostranstva, i da večnost potraje…

Gledam, sve je savršeno. Nestvarno, prelepo, okom uhvatljivo, ali fotografija to ne može da zabeleži. Zato dišem i pamtim, svakim delom  svoga tela, sećanja, i mnogo više.

Kako ovaj raj organizovati, uživati, doživeti, svaki deo ostrva, iskustvo učiniti smislenim, a ne nestvarnim.

Prvo, da se nadišem lepote, sunca, mora, neba, riba, čitavog prizora.

Ne želim da budem nestrpljiva, guštam ovaj trenutak uz čašu šampanjca, na terasi moje kućice na vodi.

Bogu, univerzumu, mužu, meni, hvala svima na ovim trenucima…

Posle 16-17h sati letova, pauza, i još 1h vožnje brzim brodom do ovog ostrva, jednog od 1190 koji čine Maldive, stigli smo. Dočekuju nas ljudi sa osmehom, muzikom, pesmom i ljubavlju sa velikim srcem dobrodošlice. Dobijamo hladan peškir i čaj, koji nas vraćaju u život i daju nam snagu prisustva. Obraća nam se neko od ljubaznog osoblja, toplog osmeha i duše i predstavlja nam sadržaje rizorta, pravila i mogućnosti ovog ostrva…

Umor je odložen hladnim peškirom, ali telo želi krevet. Brzo su stavili naše kofere na auto koji nam vozi stvari, a nas je vozio autić kao za golf terene do smeštaja. Gledam džunglu, pesak, kućice, ostrvo, beo pesak. Vozimo se, poskakujemo, nestrpljivo iščekujemo smeštaj.

Naš boravak ova tri dana je kućica na plaži sa pogledom na more, a nakon toga, za moj rođendan, prelazimo u dugo godina željenu i sanjanu kućicu na vodi.

I tako umorni od prevoza, vremenskih zona, stižemo malim električnim autićem do drvenog  mosta, koji nas  vodi do kućice na vodi. Momak nam govori da smo stigli. Daje nam ključ sa brojem 527. Idemo drvenim mostićem, sunce nas lomi, poslednjim atomom snage se krećemo, ali prizor lepote boli i vraća snagu telu i očima da uživaju i gledaju. Ulazim, toplota boja i drveta, nas grli. Opijeni lepotom plavetnila okeana izlazimo na terasu, a tamo nas čeka morski raj. Ostajem bez daha. Ledi mi se pogled, telo podrhtava. Nestvarnost trenutka, prizora, boli lepota. Brzo ulazim u sobu, padam u krevet, ali setih  se gde sam ja, zašto sam danas u kućici na vodi.

Opet će biti neka greška, izvinite.. Brzo, zovi, ne opuštaj se. Uzimam telefon, zovem recepciju, predstavljam se i pitam, objašnjavam da ja ne treba da budem ovde, nego…Sa druge strane, govore mi da me rizort nagradjuje i da ću ovde biti svih šest dana. Slušam, ali ne verujem.. Odspavaću, pa ću posle večere da vidim šta je istina…

Budim se u raju…Silazim stepenicama, ulazim u vodu, plavetnilo svuda u raznim nijasama, dok kućice u savršenom nizu prave kontrast sa vodom… Žute ribe sa plavim linijama u jatu prolaze, u daljini raža. sama pliva. Kad li će ajkula, ta mala beba… Okrećem se, da me ne iznenadi. Šetam po vodi, dok pomalo korali bockaju moja stopala. Pokušavam da sam svesna i srećna. Ovde učim lekciju strpljenja uživanja. Ne žurim u fotografisanju, po prvi put, hoću polako da se upoznam sa ostrvom.

Krećem na večeru, dok sunce zalazi, more i nebo menjaju boje iz časa u čas. Panika me hvata, strpljenje napušta, fotografišem, beležim trenutak. Diši, uživaj… Mir, tišina prirode, lepota ostrva.

Restoran gde je večera u pesku. Opušteno šetaju i gosti i konobari, bosi ili u papučama. Moraju svi biti pristojno obučeni. Uklapamo se u prirodu, u pesak. Hrana, ukusna i lepa. Šetamo svi u paru, kao u raju, samo obučeni.

Odlazim do recepcije. Nekako me uvek hoće neka greška, pa da proverim da li sam i za rođendan u kućici na vodi. Srećna se vraćam i mogu da se opustim u mom poklonu od hotela, života, sticaja nekih okolnosti.

Kao u svakom rizortu u varijnti ol inkluziv, sedam u bar blizu naših kućica, dok talasi u plićaku pokazuju neke fluroscentne tragove kamenčića. Uz čašu koktela, opuštam mozak od moranja, gledam u daljinu, dok talasi okeana tamo daleko se čuju. Bosim nogama dodirujem beli pesak i osećam tlo Maldiva.

I kad krenete drivenim mostićem u svoju privatnost, imate ćup sa vodom i velikom kutlačom, kojom perete pesak sa svojih stopala. U mojoj kućici, moje omiljeno mesto je terasa i pogled u more. Ribe, žute boje, plove, a onda onako smireno, kao pravi predator, elegantno, dominatnog plivanja, zapliva samo mala ajkula. Gledam je i divim joj se, njenoj eleganciji, dominaciji. I dok je ispraćam pogledom ka drugim kućicama, kao svetioničar čekam drugu. Dok ja čekam novu, iz daljine, polako se približava sama raža. I stiže novih šest ribica. Mirno talasa more, nigde nijedne, ali eno je iz daljine stiže nova mala…ma nije baš ni tako mala. Ide nekom svojom dijagonalom, nekim svojim posebnim pravcem. Gledam je, iznad vode. Ona tu, ja gore… Inspiriše me njen karakter, igra. Nikog ne dira, samo pliva. Dođe, prođe i nestane.

I tako, more se smirilo, predatori su otišli. Neke male ribe dolaze na svetla, koje je iznad naše vode. Gledam u daljinu, ka okeanu, koliko li je njihovih majki tamo, s one strane bedema. A koliko ovim malim bebama treba da postanu velike i prave ajkule. Moj strah od ajkule u ovom zemaljskom raju, da li ću ga prevazići i osloboditi se. Pišući o strahu, shvatila sam nestvarnost tog straha. To je negde utkano davno, nesvesno u mene. Rešila sam za svoj rođendan da idem da ronim sa ajkulama, kornjačama i ostalim podvodnim svetom. Nego, pre nego sto vas odvedem u tu avanturu, obići ću ostrvo peške.

Ovo ostrvo je rizort na kome borave gosti i osoblje, koje brine o svakom segmentu organizacije gostiju, običnog građanstva nema. Od pecanja riba, krstarenja, ronjenja, joge, restorana, do plažnih barova, poklon šopova i svačeg još. Kad je ostrvo blizu 100% popunjeno, ide na skoro svakog gosta po jedan član osoblja. Organizacija je savršena, nečujna. Beo pesak, zelene palme, gušteri kao mali dinosaurusi sa dugačkim nogama. More plavo, tirkizno, boje nikad viđene do sada. Sunce samo ujutru ne prži, od 9h već je jako. Vetar ne prestaje, i pod tim uslovima sunce peče. Šešir je obavezan deo dnevnog aksesoara.

Faktor ne reaguje na sunce, ali šešir bar glavu čuva. Temperatura nije preko 32 stepena. Ljuljaška kao simbol ostrva, u plićaku, na palmi. Od jednog dela ostrva medju kućicama, uvalama, struje koje to nose. Mir i tišina prirode, vetrom prošarana, talasima u daljini dopunjena, kokosovim koktelima ukrašena.Lepota raja, ljubavlju ispunjena, suncem obasjana.

Na Maldive preporučujem da idete sa voljenom osobom. Lepota prirode ispunjena ljubavlju je prava slika ovog raja. Ima tu i drugarica i slika, ali u svakom slučaju, morate otići i doživeti.

Stopala prave svoje tragove, grančicom pišem u pesku Kofer misli, a talasi me brišu. Menjam pejzaže, autfite, šešire. Grabim trenutke, sebično ih čuvam, grlim pišem, a dani ipak polako prolaze. Živim svaki trenutak, naučila sam, ali vreme curi.

Noć u kućici na vodi, kao da je voda ljuška, blago se ljulja, talasi udaraju jako u daljini, bedemom oivičeni, i ne posustaju, ni noću, ni jutrom. Sedim na terasi ujutru i uveče, čekam ajkule, zalaske, boje neba, sunca.

Jutro, iskačem iz kreveta pre 6h, slikam izlazak sunca i vraćam se u krevet.

Opet ulazim u svoj lavirint, moraš slikati i ovaj zalazak i izlazak i ovu palmu, pada kiša, snimaj.

Iznova i iznova, raj i ja. Maldivi i vreme, ono curi, teče, nezaustavljivo.

Nažalost, sve lepo ipak prođe, koliko god imali moć prisutnosti u trenutku…

Peščanik vremena je iscureo. Kofer misli pravi fotografiju za knjigu, profil.

Okrećem se, gledam ljude, brod, voda ostaje iza nas, koferi ispred. Još jedan kraj avanture, pogled unazad…ma, vidimo se nekad ponovo. Setnog pogleda, sa tugom u srcu, brod leti po talasima, vreme teče, kreće novi krug i neko drugo putovanje..

Uživajte u teško probranom moru slika iz raja .

Vaš Kofer misli.

8